Izložba „POZORIŠTE TAJNI“ Violete Đurđević i Leonide Marije Lesan

Veče posvećeno ljubiteljima likovne umetnosti, poezije i performansa

U petak, 23. septembra 2016. godine u Centru lepih umetnosti Gvarnerius biće otvorena izložba “POZORIŠTE TAJNI” autorki Violete Đurđević i Leonide Marije Lesan. Izložbu će otvoriti slikarka Ljiljana Nikolić, dok će o radovima umetnica različitih, ali ne i suprotstavljenih stilova, tehnika i senzibiliteta, govoriti književnica Marija Radojičić, slikarka Mirjana Kljajić i pisac Karlo Astrahan.

 

14045252_1279766718730604_528744802_o               14087171_1279766052064004_1978608481_o

 Violeta Đurđević je rođena 1970. godine u Obrenovcu. Izgradila je sopstveni umetnički izraz, u čijoj osnovi je kombinovana tehnika. Izlagala je na mnogim sajmovima.

 

14017689_1279725662068043_1349270871_n ''Odin'' oil on canvas 48 x 55 cm

Leonida Marija Lesan (1988) slikarka i književnica iz Beograda. Tehnikom ulje na platnu na suptilan način gradi svoj identitet, vodeći se idejom da je umetnost suprotna prirodi ali bliska „idealnom ja“, odnosno nalaženju svog alter ega u drugome.

Izložbu će pratiti performans “Kofer snova”, mladog glumca Vladana Čalije, dok će poeziju na temu umetnosti i slikarstva govoriti članovi književnog kluba “Sirin”, Saveza književnika u otadžbini i rasejanju i prof. dr Nedžad Ibrahimović, književnik, književni i filmski kritičar, predsednik P.E.N. centra Bosne i Hercegovine.

 

Iz kritike Ljiljane Nikolić:

O radovima Violete Đurđević

„Igrice sa bojama, debelim slojevima i nanosima, svetlucavo se odvijaju pred nama.

Da li se saosećanja umetnice, pretvaraju, u naša osećanja?

Koliko priča, imaju skrivene boje, prve ispod druge, treće iznad druge… i šta otkrivaju duboki rezovi na njima?

Pukotine i  mali rasedi,  koji pucaju na platnu, kao da nam ostavljaju poruku. Sve možemo da podnesemo, osim drskih ožiljaka, koje nas podsećaju na zarasle posekotine, na već očvrsloj i navikloj koži.

Ljupki splet kompozicija, povezuje trenutke u kojima umetnica razgovara sama sa sobom, ostavljajući utisak kao da još, ništa nije završeno. Ali naprotiv, svaka slika ima duboki smisao, u zgusnutim nabojima, kao talasi, koji prelivaju preko slike i kao da sve što je prošlo ostavlja trag, čak i bolan trag, nesređen i uzburkan, ali, uvek svetlucav, kao da niko i nikada ne može da ga izbriše.

Jedna čudna poetika, u nepravilnom ritmu, neprekidno se ponavlja, sa tajnama osećanja i misli i nadahnuća, ono, što čini naše sopstvo i ono, što čini naš život.

Ah, a šta su, ti trenuci?

Šta su, ti talasi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

To je naš život, naš život ovakav, kakvog ga imamo, ukrašen, išaran i svetlucav. Događaji koji se odvijaju, kroz naše življenje, izgledaju kao male scene na pozornici, jedne velike pozorišne predstave, koja se zove –  naš život,  prošarani sa svetlošću  i tamom.“

O radovima Leonide Marije Lesan

„Ukoliko smo, iznenada probuđeni u maglovitom snu, u nekom drugom prostoru i vemenu i okruženi nepoznatim pojavama i stvorenjima, onda je sigurno naša svest u potrazi za  mnogoborjnim odgovorima  i objašnjenjima.

Umetnica, polazi od svoje tačke duhovnog istraživanja. Sve je jednostavno i nežno utopljeno. Smelo korišćena svetlost i maglovitost prikaza, skoro bez jasnih granica između likova i prostora u kompoziciji – kao da se utapaju. Platno se pretvara u pogled kroz staklo,  tek ponegde, izranja neki obris, koji se upečatljivo izdvaja naglašavajući dubinu prostora i beskonačnosti. Strah nestaje pred mitološkim i novostvorenim bićima, dajući im novo značenje i smisao. Njihova prozirnost u svesti i nepostojanost u podsvesti, je samo deo lavirinta kroz koji prolazimo.

Priča o životu i smrti – pitanje koje muči i iscrpljuje čovečanstvo, je staro od kada postoji ljudska svest. Može li naša podsvest, da nas uvede u neke paralelne dimenzije življenja, ukoliko, postavljanje našeg sećanja i zaborava u paralelne dimenzije, zahteva i nova osećanja i saosećanja?

Da li prolaznost ovozemaljske stvarnosti i stvaranje budućeg, duhovnog i večnog, obećava, bivstvo ili je sve to apsurd?

Odgovor umetnice je tu – prolaznost telesnog i čulnog i jedno novo rađanje kroz duh i beskrajnost.

Ali pitanje, koje ostavlja nama, je: Može li takav  „Magritovski pozitivizam“ , dovesti do preobražaja, telesnog-čulnog besmisla u duhovno-bezvremensko postojanje?“